poezija i proza

Dobro došli na moj blog

30.07.2007.

Drugi o Ziji Dizdarevicu

              "Dragi moj Zijo

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.

Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvoji priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.

Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovom svijetu po kome još putuje kuga s kosom." (Pismo Ziji, Branko Ćopić

 

"Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život." (Majka 

         "Sjećam se: polazio sam "na škole". Mati je grcala ispraćajući me:

-Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde nako, nako...

Dalje nije znala ili nije mogla." (Majka)

29.07.2007.

Helena

O njoj je svuda sirila se prica
Preko zemalja i dalekih mora -,
Sred kolibica i mramornih dvora
Slavljahu care junonskog joj bica.

Pa zar je cudo, sto Parisa mlada
Dovede ceznja pred kapije njene?...
Ta same oci lijepe Helene
Vise su vriedile od trojanskog grada.

I nju je junak ko idola sveta
Prenio preko Egejevih vala;
Al ciela na to digla se Helada ...

Na zrtvenik joj ljepoti je pala
Bezbrojna zrtva: devet punih ljeta
Krvca je tekla podno Troje-grada.

 

28.07.2007.

Smrt

 "Ejne tek'jun, judrik'jel - mevt" - Hadis

 

Sam sam u sobi - u mrkoj samoci; -
Preda mnom stala jedna sablast nijema,
Upiruc u me od kristala oci,
Sto vatren led im u zjenici drijema.

Ironijom joj usna prelivena
Suti ko pecat mutnijeh nebesa -
Tek pandza lako podize se njena
I po plecima griva joj se stresa.

Ja trnem, drscem bez glasa i daha,
Tu strasnu sfingu gledajuc pred sobom
I grudi moje lede se od straha -

Cuj, tupa usna tiho joj se mice:

Ja vjecito sam zagonetno bice.
Ruka mi ravna besikom i grobom...

 Catic, Musa Cazim

27.07.2007.

Stojanka majka Knespoljka


Svatri ste mi na sisi capcala - joj, blagodatno
sunce knešpoljsko! -
svetrojici povijala nožice sam rumene
u bijele povoje lanene,
svetrojici sam prala jutrenje tople pelene ...
Joooj,
Srdane,
Mrdane,
Mladene,
joj, tri goda u mom vijeku,
tri prvine u mom mlijeku,
tri saca teška,
silovita,
što ih utroba moja izvrca,
joj, rosni trolisni struce djeteline knešpoljske,
što procva ispod moga srca!
Joooj,
tri goda srpska u mom vijeku,
tri Obilica u mom mlijeku,
joj, Srdane-Ðurdevdane,
joj, Mrdane-Mitrovdane,
joj, Mladene-Ilindane:
Kozara izvila tri bora pod oblak,
Stojanka podigla tri sina pod barjak!
Joooj,
gdje ste,
Srdane,
Mrdane,
Mladene,
Joooj,
gdje ste,
tri ilinske puške prve,
tri suze moje zadnje:
Hoce majka mrtve da vas izljubi
pa sedam ravnih redi
- što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi
nit ije
nit pije,
vec petama krvavim
Kozarom, Prosarom
po lješevima cepa crvavim
ne bi li kojeg od vas poznala
žalosna majka Stojanka,
što vas je zimus pratila u akciju,
posvunoc cjelcem batrgala
i prugu trgala!
Joj, tri vuka moja i tri ljute mecave,
hoce majka da vas izljubi ledene:
Zasuci rukav, Srdane,
lako bi tebe majka poznala:
na lijevoj miški mladež - mrka kupina!
Zavrni, sine Mrdane,
zavrni mi desnu nogavicu:
tu ti je prvi kuršum probio
pod listom cjevanicu!
A ti se mrtav nasmij majci, Mladene,
tebe bi majka ponajlakše poznala:
cetiri ocnjaka ostale zube prerasla,
ko u kurjaka!...
Joj, tri moje biljege od soja,
joj, tri ljute guje s prisoja
što vas majka junackom snagom nasisa,
što vas buna kuršumskom šarom ispisa,
Joooj,
gdje ste?
Da l vas placu
vode mljecanicke,
ili gracanicke,
ili moštanicke,
ili vas rastacu
bljuvci žutih crvi
po skotskim crnim rovovima,
na skotskim stozubim žicama
kraj dubicke ceste?
Ustajte, ustajte,
niz Knešpolje pogledajte:
Je li ovo juceranje Knešpolje?
Je li ovo, djeco, pred jesen?
Gdje su bijele kosacke družine povijene?
Pod kojom kruškom uzrelom
ceka
kosce jarne, uganule
i žetelice preplanule
velika rumena pita
od prvog slobodnog žita
i velika zdjela kisela mlijeka?



A od Kozare, rano moja, pa do Save,
ljetina natisla iz slobode,
ko iz vode,
kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,
glavinjaju pšenice bremene,
šljive savke uplavile
od slacina,
pa se lijepo, od težina,
razglavile
ko steone krave:
Svud hljebno je i medno je i grozdno je
preko glave,
krckaju zemlje ko krcate košnice,
cekaju, rano moja, da se oznoje
orne muške mišice...
Al zalud, zalud cekaju!
Djeco moja
vi cete Stojanki majci oprostiti
što ce vas majka mrtve ražalostiti:
Oca su vam u zbjegu upeljali,
i na cesti dok su nam ga strijeljali,
zubima je stisno lulu družicu,
a strica vam Radoja
odveli su u žicu,
otjerali vamiliju i kum-Ilije,
i sve redom vamilije!...
Pusto leži Knešpolje,
obnemoglo, suro, jalovo.
I ko sipnja ga pritišce
suncano olovo.
Sve je gluvo, bezuvo.
Ni ptice, ni pcele.
Samo u praznu sobu
ubasa samotno tele



pa glavom o zatvorena vrata tuce
i beuce,
ko u grobu...
Nije ovo, djeco, Knešpolje,
ovo je polje nevolje!
Ko li ce ove godine kositi?
Ko li ce djevojke prositi?
Ko li ce rakije peci?
Ko li ce slanine sjeci?
Aj, zar ce se ovi nerasti nesiti,
zar ce se našom pogacom rumenom
- crvena kad nikne iz naših kostiju-
zar ce se našom pogacom crvenom
nesiti nerasti slastiti?!
I zar ce skotske laloke pogane
našim mrsom alapljivo mastiti?!
I zar ce našom rakijom prvenom
salovita svoja ždrijela palucati?!
I zar ce njihove šape cupave
što su se u našoj krvi kupale
nevjestama što su za vas pupale
proljetna njedra satrti?!
I, djeco moja, poslije naše samrti,
zar ce im se sito-pjano štucati?!
Aj, ko ce ove vukodlake zatrti?
Kozaro,
Kozaro,
Kozaro,
kazuj, Kozaro, ko ce ih zatrti,
ko ce okajati
moga Srdana,
moga Mrdana,
moga Mladena? ...



Kozaro, seko zelena,
druga majko moga Mladena,
s daleka li se vidiš
i dalje li se cuješ!
Vjerovat ne može majka Stojanka
da si ti opustjela
i da si nas napustila!...
Sa ceste preorane,
sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše,
kad oci uznesem uz tvoje kosate strane,
u mom srcu - ko u tvom gnijezdu -
jedno ptice prokljuvava,
jedna vjera procvjetava:
Ti si moje sinove,
ti si, sele, svoje džinove
u pletenice zelene savila,
pa cutiš nad Knešpoljem
i obrve teške sastavljaš
i u srcu,
ko u kotlu plamenom,
miješaš svetu osvetu!
Osvetu, seko, osvetu!
Okaj mi sina Srdana,
okaj mi sina Mrdana,
okaj mi sina Mladena:
Kiše je željno sveto Ilinje,
a Knešpolje osvete presvete!
Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
cuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? ...
Nju mi je Mladen cesto pominjo:
„Ako poginem, majko Stojanko,
mene ce okajat pomajka Kozara,
mene ce okajat pramajka Rusija,
nece, majko, dugo potrajat,
cuce se jedna uka velika!"
I ne vidim od rose ocinje,
vec samo cujem: uka pocinje!
Uka, seko, uka velika
s daleke strane otkud sunce izlazi,
ko da planinom gude jugovi!
To ide vojska, sve covjek do covjeka,
oblak vojske, vojska srdita:
Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,
što su ti mrcevnom kosom igrali
vjecine vjecina, -
u jedan tresak i rsak složila,
on ne bi bio toj uki velikoj
ni jeka jekina:
tolika, sele, vojska udara,
toliko srditih nasrce Srdana!
Tresak, seko, rsak do neba
s daleke strane otkud sunce izlazi:
Koliko ljutih te izrani kuršuma,
koliko ljutih me nahrani jadova,
toliko, sele, iz tog ršuma,
toliko mrgodnih namice Mrdana!
Tresak i rsak zemlju premecu
pa sijevci, sejo, nebom prelijecu
od one strane otkud sunce izlazi:
Kada bi svaku suzu štociju,
što majcinu,
što djeciju,
(i kraviju,
i ovciju!)
po zbjegovima što potece s ociju,



što potece i u tebe utece, -
sve suze kad bi na list zelen skapila
pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:
toliko, sejo, sijeva sijevaka,
toliko krilatih nalijece Mladena!...
O, nije, sejo, ovo rosa ocinja,
dva Ilinja što oci moje opcinja,
vec pred tom vojskom eno covjeka,
za celo svu je vojsku nadrasto
- a osrednjeg je uzrasta -
oci su mu - evandelja stovjeka,
a Rusija - kosa mu grgurasta,
i sav trepti ko od prede vilinje:
Ide tako, usred silna gromora,
- takav nam se prisniva na Ilinje -
i smiješi se, sve mu igra brk,
što bi se njime Mladen šalio
da bi ga jednom vidjet volio
vec. da je njegovo odavde do mora!
Cuješ li, sele Kozaro,
cuješ li uku veliku? ...
Razvijaj kose zelene,
seka te zaklinje Stojanka,
rasplici mrke pletenice,
puštaj nam džinove vilene,
nek skotskom krvi
oboje
tri naše vode ledene,
nek mrljinama skotskim,
za zrnate pšenice,
zemlju našu
pognoje!



Cuješ li, sele vesela,
cuješ tu uku veliku? ...
Gudi zemlja, zemlja vascijela:
Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,
širi jele,
zelena sele,
prosipaj celicne pcele
niz zemlju našu
na krvavu pašu!
Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
još bih tri Mladena,
i tri bih Mrdana,
i tri bih Srdana
porodila,
i ljutom dojkom odojila,
i svatri tebi poklonila!
Stani mi stamena,
u dvije zmije uzvij obrve,
u ljut ugriz stegni vilice,
i iz svake žilice
srkni jeda mamena
pa ga uždi na ognjene nozdrve
u tri živa plamena,
u tri živa Mladena,
u tri živa Mrdana,
u tri živa Srdana,
u ilinska tristaitri plamena,
cikni, sele, stoglavo,
stuci ih, seko, storuko
nek im nema ni traga ni znamena,
nek se pamti gdje je raka trojaka:



Ovdje snagom doji Stojanka,
bunom pita Kozara pomajka,
vjerom hrani Rusija pramajka,
tri se majke ovdje sastaju:
Ko god nam došo da ambare izaspe,
i torove pune da nam razaspe,
i krcata da nam ulišta
pbsasne,
i da pogasne
ognjišta
- a loza mu od kletve ne pomrla -
djeca ce mu zalud ovud skitati
i za kosti pitati,
jer ce ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,
i vršuci krvlju liptala,
pa na koncu svoju samrt ovrhla:
ko krv danas, sutra med proliptati,
med i mlijeko djeci našoj do grla -
zemlja ce nam u sunce pro ciktati!



                                                 Skender Kulenovic

26.07.2007.

Hasaginica

Šta se b'jeli u gori zelenoj?
Al'je snijeg, al'su labudovi?
Da je snijeg, vec bi okopnio,
Labudovi vec bi poletjeli.

Nit je snijeg, nit su labudovi
Nego šator age Hasan-age.
On boluje od ljutijeh rana,
Oblaze ga mati i sestrica,
A ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo,
On poruci vjernoj ljubi svojoj:
-Ne cekaj me u bijelom dvoru,
Ni u dvoru ni u rodu mome.

Kad kaduna r'jeci razumjela,
Još je jadna u toj misli stala,
Jeka stade konja oko dvora;
Tad pobježe Hasanaginica,
Da vrat lomi kuli niz pendžere;

Za njom trce dvije mile cerke:
-Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
Vec daidža Pintorovic beže.

I vrati se Hasanaginica,
Ter se vješa bratu oko vrata:
-Da moj brate, velike sramote!
Gdje me šalje od petoro djece!

Beže muci, ništa ne govori,
Vec se maša u džepe svione,
I vadi joj knjigu oprošcenja,
Da uzimlje potpuno vjencanje,
Da gre s njime majci u natrage.

Kad kaduna knjigu proucila,
Dva je sina u celo ljubila,
A dvje šceri u rumena lica,
A s malehnim u bešici sinkom
Od'jelit se nikako ne mogla,
Vec je bratac za ruku uzeo
I jedva je sinkom rastavio
S njom grede dvoru bijelome.

U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme ni nedjelju dana,
Dobra kada i od roda dobra,
Dobru kadu prose sa svih strana,
A najviše imotski kadija.

Kaduna se svome bratu moli:
-Aj tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat ni za koga,
Da ne puca jadno srce moje,
Gledajuci sirotice svoje.

Ali beže ništa ne hajaše,
Vec je daje imotskom kadiji.

Još kaduna bratu se moljaše,
Da napiše listak b'jele knjige,
Da je šalje imotskom kadiji:
-Djevojka te lijepo pozdravljaše,
A u knjizi l'jepo te moljaše:
Kad pokupiš gospodu svatove,
I kad podješ njenu b'jelu dvoru,
Dug pokrivac nosi na djevojku,
Kada bude agi mimo dvora,
Da ne vidi sirotice svoje.

Kad kadiji b'jela knjiga dodje,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi, grede po djevojku,
Dobro svati došli do djevojke,
I zdravo se povratili s njome;
A kad bili agi mimo dvora,
Dv'je cerke s pendžera gledahu,
A dva sina pred nju ishodjahu,
Tere svojoj majci govorahu:
-Svrati nam se, mila majko naša!
Da mi tebi užinati damo.

Kad to cula Hasanaginica,
Starješini svata govorila:
-Bogom brate, svate starješina!
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.

Ustaviše konje uza dvora.
Svoju djecu l'jepo darovala:
Svakom sinu nože pozlacene,
Svakoj ceri cohu do poljane,
A malome u bešici sinku,
Njemu šalje u bošci haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,
Pak dozivlje do dva sina svoja:
-Hod'te amo sirotice moje!
Kad se nece smilovati na vas
Majka vaša srca kamenoga.

Kad to cula Hasanaginica,
B'jeli, licem u zemlju udrila,
Uput se je dušom rastavila,
Od žalosti gledajuc sirote.

25.07.2007.

Modra rijjeka

Niko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I još dublje i još jače
Iza slutnje iza tmače
Gdje pjetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još hude i još lude
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Sto godina široka je
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke

          MehmedalijaMak Dizdar

25.07.2007.

Putevi

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene

Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
( A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)

Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora

Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znaž da u svom žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samom
Biću

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Između mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znaš s kim
Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
( Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene

( Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični

Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve )


Mehmedalija Mak Dizdar

25.07.2007.

Ja n` jesam sanjar.

Ja n`jesam sanjar, sto u tihoj noci
Po moru bl`jede mjesecine pliva,
Hreleci carstvu svjetlosti i moci,
Na svilenom mehkom oblacju da sniva
Ruzicne sanke pramaljetne srece,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv`jece.

Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku
Sto zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na lednom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.

O davno, davno otrova mi grudi
Cinicka zbilja zemaljskog zivota,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,
A slova su joj - nevolja i briga!

Nista mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom zivot sladi;
Tuzni se pjesnik sam na sebi grije
I poput mrava radi, radi, radi,
Troseci krvcu - snagu svoga duha,
Da stece samo tvrdu koru kruha.

Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku
Sto zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na ledenom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane

                 Musa Cazim Catic

25.07.2007.

Zambak

U kineskoj maloj vazi
Na prozoru sobe moje
Cvjeta zambak cist i bijel
Nevinosti poput tvoje
Vrh zelene stabljike mu
Mekano se perje siri
A oko njeg leprsaju
Sanje moje ko leptiri
Misticnijem svojim krilom
Vjetrici mu pelud trune
Pa mirisom opojnijem
Moju malu sobu pune
Ja taj miris zedno gutam
Dusa mi ga strasno pije-
Ah u perju zambakovu
Tvoja dusa sanke snije.

                            Musa Cazim Catic

23.07.2007.

Semir Atić

Semir Atić, novinar i profesor književnosti

Rođen je u Tuzli 1964. godine. Diplomirao je na odsjeku za jugoslavenske književnosti i maternji jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1990. godine. Kao mlad novinar je radio na Televiziji Sarajevo, a kasnije (u ratnom periodu) je bio jedan od urednika na Televiziji Tuzla. Pamtimo ga po izuzetno kvalitetnim prilozima iz kulture. 1994. je bio izabran za asistenta na novoosnovanom Filozofskom fakultetu u Tuzli za predmet Općeslavenski jezik.

Od 1995. godine živi i radi u Mariboru. Za belgijsku nevladinu organizaciju Causes Communes je radio na projektu demokratizacije elektronskih medija na prostoru bivše Jugoslavije nakon rata (urednik redakcije Tv Demo u Mariboru pri Ambasadi lokalne demokracije).Bio je član međunarodne novinarske ekipe (u ekipi je između ostalih bio i bh režiser Danis Tanović) koja je za Causes Communes i Evropsku komisiju medijski obrađivala prve poslijeratne izbore u BiH. Danas radi u Mariborskoj knjižnici.

20.07.2007.

Pod Jorgovanom

  Vezak vezla moja dilber Zlata
Do po dana nasred djulistana,
Na šiltetu u debelu hladu
Pod grancicom mavi jorgovana.

Cistom srmom i žutijem zlatom
Na jagluku milo ime piše,
Koje ona žarom srca ljubi
I vjeruje da za njega diše.

Vezak veze, a uz to popijeva:
Rumen-ružo, ako Boga znadeš,
Kada Mirza u djulistan dodje
Da mu selam od mene predadeš.

Još mu kaži da sam ga cekala
Od sabaha taman do po dana,
Cekajuci jagluk mu navezla
U debelu hladu jargovana.

Ah, još molim ovaj cjelov žarki
Što ostavljam na listicu tvome,
Da ga predaš, kada amo dodje,
Srcu, duši - ašikliji mome.


Mirza Safvet-beg Bašagic

20.07.2007.

Pjesma Sarajevu

  Ja uzdišem kada se spomene mladina Sarajeva:
mene je spržila vatra tuge za rastankom od Sarajeva.

Samo u raju može biti njegova voda i zrak.
Kamo, srce, na cijelome svijetu grad ravan Sarajevu!

Kada dodje proljece, procvate svukud cvijece;
u rajski perivoj se pretvore ružicaste bašte sarajevske.

Zar je cudo ako ga raju prispodobim?
Sarajevska mladina si rajski mladici s Ridvanom.

Misliš da su rajske ljepotice stale po obali Kevsera
kada na Bendbašu izadje sarajevska mladina.

Baci jedanput pogled po šeheru, kada iscvate behar;
izgledace ti da je svaki zakutak cistim svjetlom ispunjen.

Vrtovi lijepi, voda lijepa i ljepotice mile, sve na jednom mjestu.
Ne daj, Bože, nikakve mane Sarajevu.

Neka ga uzvišeni Bog cuva od svih nesreca;
nek bude uništen neprijatelj Sarajeva, ako ga bude bilo!



Mejli (Mehmed Kuranija )

 

.2005.

19.07.2007.

Mehmed Uskufi

 

Uskufi autor prvog bosanskog rječnika, i to je prvi eksplicitni spomen bosanskog jezika od autora Bošnjaka. Rječnik je dovršen 1631. i objavljen pod imenom "Makbul-i 'arif", a bolje poznat pod popularnim nazivom "Potur-Šahidi" napisan po uzoru na sličan perzijsko-turski rječnik "Tuhfe-i Šahidi" turskoga pjesnika Ibrahima Šahidija. Radi se o rimovanome bosansko-turskom rječniku štokavsko-ikavskoga narječja. To djelo ima u svemu oko 700 riječi koje se objašnjavaju u tristotrideset stihova. Možemo ga čitati i kao pjesnički tekst, jer nije napravljen po pravilima zapadne leksikografije. Evo primjera (turske riječi nismo pisali s prijeglasima, a jat je upisan po običajima kao rogato e - ě ):

19.07.2007.

Primjer pjesme za alhamijado književnost

Savjet ženama

Ah Boga vam, sve žene,

bac'te zlu ćud od sebe,

svjet uzmite od mene.

Bacte zlu ćud od sebe...

Ej vi žene udate,

grijeha se čuvajte,

muža dobro slušajte,

Bacte zlu ćud od sebe.

Ako ste vi kadune

i ukoliko uljudne,

mužu budte ugodne.

Bacte zlu ćud od sebe.

Bogu robna ti budi

i svom mužu ugodi,

te u dženet uhodi!

Bacte zlu ćud od sebe.

Svaka žena zagluša

koja muža ne sluša,

njome šejtan brod kuša.

Bacte zlu ćud od sebe.

Što muž neće ne radte,

na sotonu ne jašte,

mužu hatur ne kvarte.

Bacte zlu ćud od sebe.

Mužu hizmet činite,

dobro ga se bojite,

ružnom smrti ne mrite.

Bacte zlu ćud od sebe.

Koja muža imade

hak muževski ne znade

u džehenem upade.

Bacte zlu ćud od sebe.

Ah Boga vam, Sarajke

ne slušajte vi majke,

a ni one ebejke.

Bacte zlu ćud od sebe!

                    Mehmed Uskufi

19.07.2007.

Mazhar bosanske fukare Visokoj Porti

 

Mazhar pise bosanska fukara,
Ter se mole svoga gospodara,
Gospodara cestitioga cara:
Sultan care, sunce ogrijano!

Pisem ti sitna arzuhala,
Nu poslusaj i naseg halala:
Sto imasmo siromaskog mala,
Potrosismo, sunce ogrijano!

 ogrijano!

Ovo nije nista za besjedi,
Od kako nam postanuse djedi,
Dosti su se napili ijedi,
Od kaura, sunce ogrijano!

Cuvajuci rata i krajine,
I po Bosni velike planine,
Oblaceci krvave haljine,
Sultan care, sunce Bosna ti je svem serhatu glava:
S jedne strane tece voda Sava,
Su tri strane kaurska je lava,
Za to znades sunce ogrijano
!

Da pocutis velikog hala:
Ima care, dvadeset godin dana
Nije ti se Bosna nasmijala
Od nevolje, sunce ogrijano!

Upitaj nas sto smo i kako smo,
Sto imasmo ono i dadosmo,
Sad vece nicice padosmo,
Aman, care, sunce ogrijano!

Svakakvije muka naucili,
Petnaest godin gladim nsmucili,
Sto nas nijesu jos crvi tocili,
Sultan care, sunce ogrijano!

Tri godine mori nas morija,
Sto bijase zemlja orija,
Sada po njoj poraste korija,
Neka znades, sunce obasjano!

Od kako je Bosna postanula,
Nije ovako ona propanula,
Gotovo je posve potonula,
Znas li za to, sunce obasjano!

Bosna ti se moli i poklanja,
Dovu cini kada namaz klanja,
Od postanka s kaurima ganja,
Za tvoj obraz, sunce ogrijano!

Dvanaest godin bijuci sijake
Pogubismo po izbor junake,
Sad him placu ostarile majke,
Za sehitim, sunce ogrijano!

Petnaest hiljad dali smo sehita,
Za to danas nitko i ne pita,
Koga nije ter da se ne skita?
Cujes ovo, sunce ogrijano!

Ranjenika - ni hesaba nejma,
U kog ruke, u kog noge nejma,
U kog uha, u kog oka nejam
Sultan care, sunce ogrijano!

Ako ne slusas ove rici nase,
Ti upitaj Mehmed Selim pase,
Sto se od njeg svi dusmani plase,
Sadriazam, sunce ogrijano!

On je u Bosni mrve posidio,
Bosanske harekete vidio,
U Bosansku vojsku dohodio,
Upitaj ga, sunce ogrijano!


Mustafa Firaki

17.07.2007.

Bosna

Bosna je zemlja prepuna cari,
Trepeta suma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Cini se, to je zacaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.

Duboke gore svecano cute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoc huce premudra sova.
Na proplancima, sve ti se cini,
Igraju vile na mjesecini.

A vjeverice - uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.

I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu trazi rudista stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno busi,
Uz vreli izvor obojke susi.

U gori stijena trepti k'o ziva,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A vec u klancu, bljestav k'o srma,
Potok se rusi s kamena strma
I pravi prvi pjenusav slap.

Na kraju - gledaj - rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije
...

Branko Copic

17.07.2007.

Branko Copic

Branko Copic (Hasani, Bosanska Krupa, 1. januar 1915 – Beograd, 26. mart 1984), bosanskohercegovacki knjizevnik.

Osnovnu skolu zavrsava u rodnom mjestu, nizu gimnaziju u Bihacu, a uciteljsku skolu pohadja u Banja Luci i Sarajevu, te je zavrsava u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomira 1940. godine, pedagosko-filozofsku grupu. Prvu pricu objavljuje 1928. godine, a prvu pripovijetku 1936. Djela su mu prevodjena na engleski, njemacki, francuski i ruski. Bio je clan SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) i ANUBiH (Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine).

Izvrsio je samoubistvo, skokom sa mosta na Savi u Beogradu 26. marta 1984. godine.

Bibliografija

  • "Price ispod zmajevih krila", price, Beograd 1939.
  • "Ognjeno radjanje domovine", poezija , Sarajevo, 1944.
  • "Druzina junaka", price, Beograd, 1945.
  • "Bojna lira pionira", poezija, Sarajevo, 1945.
  • "Ratnikovo proljece", poezija, Sarajevo, 1947.
  • "Suncana republika", poezija, Sarajevo, 1948.
  • "Rudar i mjesec", poezija, Sarajevo, 1948.
  • "Dozivljaji macka Tose", poezija, Sarajevo, 1954.
  • "U carstvu leptirova i medvjeda", price, Beograd,1956.
  • "Dozivljaji Nikoletine Bursaca", price, Sarajevo, 1956.
  • "Orlovi rano lete", roman, Beograd, 1956.
  • "Lalaj Bao, Carobna suma", poezija, Sarajevo, 1957.
  • "Jezeva kuca", poezija, Sarajevo, 1957.
  • "Ne tuguj bronzana strazo", 1958.
  • "Partizanske tuzne bajke", price, Beograd, 1958.
  • "Price zanesenog djecaka", price, Beograd, 1960.
  • "Djeda Trisin mlin", poezija, Beograd, 1960.
  • "Slavno vojevanje", roman, Beograd, 1961.
  • "Bitka u Zlatnoj dolini", roman, Beograd, 1963.
  • "Vratolomne price", Sarajevo, 1970.
  • "Noge na klancu, glava na vrancu", price, Sarajevo, 1971.
  • "Lijan vodi karavane", pripovijetke, Sarajevo, 1981.

Nagrade

  • NIN-ova nagrada za roman "Ne tuguj bronzana strazo" 1958.

17.07.2007.

Branko Copic .....citati

  • Bosna je zemlja prepuna cari,

trepeta suma i bljeska vode,

brda joj kite gradovi stari,

nad njima sinji oblaci brode.

Cini se, to je zacaran kraj

kroz koju vilu progoni zmaj."

(iz pjesme "Bosna")

 

  • "Sad je kasno, vec mi kosa sijedi,

gledam Unu, cuti kao nijema,

zalud lutam ulicama znanim,

sve je pusto, tebe vise nema.

Ej, godine, nemjerljive, skupe!

Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!"

(iz pjesme "Mala moja iz Bosanske Krupe")

 

  • "Umnozavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, nocni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pricam o jadnoj basti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu, zurim da ispricam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srcu jos u djetinjstvu i ono bez prestanka nice, cvjeta i obnavlja se." (Basta sljezove boje, u Pismu mrtvom drugu Ziji Dizdarevicu)

 

  • "Gdje su medju ljudima granice? Nema u covjeku ni Vlaha ni Turcina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaska i turska."

 

17.07.2007.

Zmaj od Bosne

Sa Gradacca b'jela kule Zmaja od Bosne,
Sokolovi zakliktali kajde zalosne;
Umrla je vjerna ljuba Husein-begova,
Jer izgubi gospodara srca svojega!

Osedl'o je vranca svoga Husein-kapetan,
Odjezdio Romaniji podijelit' mejdan;
Na cardaku vjerna ljuba, Allah-illallah,
Klanjala je, plakala je, haber cekala.

Pod pendzere glasnik stize srca slomljenog:
"Udaji se vjerna ljubo, nejma bega tvog!"
Od sevdaha i zalosti kraj pendzera svog,
Prepuce joj bolno srce nece za drugog!

Sa munare Husejnije uci mujezin,
Sa cardaka i bedeme placu sokoli;
Do Stambola odjekuju kajde zalosne,
Pusta osta b'jela kula Zmaja od Bosne!



16.07.2007.

Skender Kulenović

 

Skender Kulenović, rođen 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Ovo je e bosanskohercegovacki knjizevnik i akademik. Pisao je pjesme i poeme, komedije, eseje, kritike, putopise, crtice, price te romane.

Osnovnu skolu završio je u Bosanskom petrovcu. U Travniku je zavrsio Jezuitsku gimnaziju. U trecem razredu napisao je zbirku « Ocvale primule». U Zagrebu je studirao pravo.

Sa Hasanom Kikicem i Safetom Krupicem pokrece u Zagrebu muslimanski casopis «Putokaz»

1941. stupaiou prvi partizanski odred Bosanske Krajine. U  ratu pise poeme, uređuje listove (Bosanski udarnik, Glas, Oslobođenje). Odmah poslije rata je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Uređuje Pregled, Književne Novine i Novu misao. Od 1. maja 1957. pa sve do 31. maja 1970. bio je dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, a kasnije urednik u beogradskoj Prosveti.

Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.

Kulenovićev jezik

Glasoviti Kulenovićev jezik koji su kao prvorazrednu vrijednost prepoznali mnogi, među ostalim, i Radomir Konstantinović te Danilo Kiš. U eseju Apsolutni Krajišnik Skender Kulenović autor Filozofije palanke s neskrivenim divljenjem govori o "izuzetnom jezičkom čulu" Skendera Kulenovića te dodaje: "Njegovo znanje jezika jeste znanje na granici bića i ne-bića, na kojoj kao da se, pod prijetnjom uništenja, između 'stvari', egzistencije i riječi gubi razlika, tako da, na mahove, tu biti znači govoriti (…)."

Danilo Kiš pak svoj esej počinje dijagnozom: "Skender Kulenović je bio rudar jezika (…) zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika (…). Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju."

U Kulenoviću se prepoznaje teški istočnjački prigušeni senzualizam, kao i osjećanje da jedino što poput stećka može nadživjeti sve iluzije jest teška reč maternjeg jezika.

Bibliografija

Stojanka majka Knežopoljka, poema, 1945.,

komedije (Djelidba, Večera, A šta sad?), 1947.,

"Ševa", poema, 1952.,

Soneti, 1968.,

Divanhana, pripovijetke, 1972.,

Gromovo đule, priče za djecu, 1975.,

Ponornica, roman, 1977.

13.07.2007.

Hasan Kikic

Hasan Kikic je rodjen 20. augusta 1905. godine u Gradaccu.


Osnovnu školu zavrsio je u rodnom mjestu, a Višu djecacku školu pohada u Derventi od 1919. do 1922. U istom mjestu nastavlja školovanje na Uciteljskoj školi. 1926. godine zbog ucešca u »crvenom djackom štrajku« iskljucen iz škole pa završni razred dovršava na Uciteljskoj školi u Zagrebu. 1927. godine radi kao ucitelj u Hajdarovicima kod Zavidovica, a od 1928. do 1932. uciteljuje u Rogatici. Od 1932. do 1936. je ucitelj a potom upravnik Osnovne škole u Gornjem Sjenicaku kod Vrgin-mosta. Od 1936. do 1940. godine zivi i radi u Pisarovini. Od 1934. do 1938. vanredno je studirao i završio Pravni fakultet u Beogradu. 1937. sa Safetom Krupicem i Skenderom Kulenovicem pokrece u Zagrebu napredni muslimanski casopis Putokaz. 1940. god. postavljen je za pravnog referenta u Odjelu za prosvjetu Banovine Hrvatske u Zagrebu, ali je zbog ilegalne komunisticke djelatnosti smijenjen, potom radi u Puckoj školi u Trnju. 1941. godine mobiliziran u bivšu jugoslavensku vojsku, a nakon sloma u domobrane u Sanski Most i za to vrijeme ilegalno suradjuje sa NOP-om.
U februaru 1942. godine odlazi u partizane i kao komesar I krajiškog proleterskog bataljona gine od cetnicke zasjede 6. maja 1942. godine kod sela Rapta na planini Cemernici.

13.07.2007.

Djevojacka prica

Vrilo je kao u mravinjaku, šarenilo svila i ciceva, šarenilo šamija i dimija, šarenilo veselih razdraganih lica. Negdje pod prozorima svira harmonika. Troredna harmonika kao u naše Šuhre, prede Emini kroz sjecanje, a nije Šuhra. Sve tudji svijet. Sve tudje osim Hafe, sviracke obikace. A ni te Hafe nigdje.

Stoji tako Emina Hadzagica od jucer, u istom budzaku, kuca je puna zenskog svijeta, sve nepoznata tudja lica, ni jedno ne nalikuje na koju njezinu drugaricu iz Grada. Nijedno. Gleda ona ta lica, gledaju ta lica nju, ta lica brcanskih zena i djevojaka dugo zagledaju po njoj, onda odu, onda opet dodju i opet odu.

Vrilo je kao što vrije u mravinjaku, a oko srca Emine Hadzagica stezao se prsten tuge i bola, nekog cudnog studenog tupog bola kakvog ona, nikad do sada nije cutila. Harmonika je punila avliju pod prozorima, neko je obijesno vriskao u kolu i u taktu udarao petom o petu pa se cuo zvek potkova, a Emini Hadzagica je bilo kao da u hladni obruc oko njene duše neko nabija gvozdene klince. Tupe i hladne. Slušala je ona puno prica o udajama. Rasema Omanovica, stara djevojka koja se puderiše vec preko petnaest godina, pricala je svakog petka po desetak takvih pripovijesti, ali ni jednoj toj djevojci iz pripovijesti Raseminih nije bilo tako kako je njoj sada.

Kad je Emini bilo trinaest godina, ona je pocela razmišljati: Kako li ce to lijepo biti kad ja još malo odrastem pa se udam! Svatovi. Harmonike. Kolo u avliji od petka do petka. A mlada u svilenoj haljini u budzaku. Stoji mlada u svilenoj haljini, a dolaze cure i zene iz sviju mahala da vide mladu. Puno puta. Kad se je udala Fata Mulabegica, Emina je bila u cetrnaestoj. Boze dragi, šta li ce nocas od nje Edhem uraditi kad ih zatvore same samcate u jednu sobu? - mislila je ona kad je gledala u Fatu. Boze dragi, a dušeci prostrti, a njih dvoje sami... I ugodni trnci se popeli tada uz Eminu. Ona je sanjala kao dijete što sanja, ona je buncala u snu, ona je sanjajuci i buncajuci odrasla, i evo sad se udala. Iz Grada u Brcko. To je san sviju naših djevojaka: udati se i to udati za stranca. Stranci su ljepši momci od domacih. Bolje se nose. Ljepše se cešljaju. Imaju svi nabrenovane kose. I sigurno im kose mirišu, sigurno su namazane briljantinom. Oni dolaze u Grad s jeseni, kad šljive rode. Pantole upeglane, mašne na leptir svezane, a jake bijele, tvrde i uglancane. A svi su lijepi ko glumci. I ni ne govore kao ovi naši momci. Znaju, sestro, i nekakve druge rijeci govoriti.

Cure se ustrce po avlijama. Nanule zastruzu po kaldrmi i oni se ustave pred tarabom. Kako je plahovito zakucalo Eminino srce kad su se oni zaustavili pred njezinom tarabom. A noge kao da su joj se odsjekle. Jedva je prišla za jorgovan da se sakrije, da se pridrzi, šta li? - ona nije znala. Onda su joj oni puno govorili. Ona je odgovarala. Kako nece odgovarati kad su to stranci, najljepši momci što ih ima. U Emine Hadzagica je bilo srce razdragano kao razdragano ptice. Nju su podišli isti oni trnci kao kad je gledala Fatu Mulabegica. A tu noc ona nikako nije mogla zaspati.

Drugog petka su došli prosci. Ravno iz Brckog. Abidaga Hadzagic je došao na rucak nešto ranije nego obicno, zovnuo zenu i kcer u svoju sobu i rekao razgovjetno:

- Kceri, dao sam te u Brcko. Za Omerage Šahbazovica sina. Cini mi se da rekoše da mu je ime Osman. Kaze da te je momak jedanput vidio i da te begenisao. Doci ce kroz tri dana po te...

Šutjela je mati, šutjela je Emina. Otac je takoder neko vrijeme zašutio, a onda je dodao:

- Ti, stara, zovni Hafu Sviracku za obikacu... Strani je svijet, nek se dijete tamo s njom obikne. Poslije toga se okrenuo Emini:

- De, poljubi babu u ruku!

Emina ni te noci nije oka stisnula. Ni preksutra u noci.

I evo sada stoji Emina Hadzagica vec drugi dan u budzaku u kuci Omerage Šahbazovica, u svilenim haljinama, sa šamijom koju su joj kupili cak u Sarajevu, (a kere na toj šamiji radile su Sarajke-djevojke), udala se je eto za sina Omeraginog, i ime mu je, kako se njenom ocu ucinilo da su rekle, Osman. U avliji, dole, sviraju harmonike, topot nogu odjekuje kroz cijelu kucu i pred njenim ocima se odmata i namata šarenilo stranih djevojackih lica, šarenilo svilenih bluza i dimija. A oko duše Emine Hadzagica studen obruc i ona cuti silnu potištenost.

- Gdje li je Hafa? - sjeti se ona. - Ko li se to procikuje! Lijepo svira. Kao naša Šuhra... Ondaje odjednom obuze neka uzasna praznina. Osjecaj kao da je nešto izgubila, kao da joj je nešto oteto, kao da je negdje zašla i nije se izgubila, ali ne zna izaci. Podje da prebira po svijesti. Nista. Onda joj naglo odlaknu: pricini joj se kao da sanja. - Da, da, da, sanjam - pomaknu ona tiho usnama...

Na vratima se zakikotaše cure. Došla nova grupa da vidi mladu. Emina se strese. Po njoj klize radoznale oci. Ona se zagledala u djevojke. Cini joj se da je ona sa strukom dukata pakosno gleda. Ona obori oci i ponovo ocuti hladnocu i prazninu, ponovo ocuti kao da je negdje izašla i ne zna izaci... Nije se izgubila, a cini joj se da se jest izgubila.

Sa avlije doprije glas:

- Mladozenja igra! Evo mladozenje u kolu! Na to se sve zene u sobi pomakoše. Cure pojuriše na prozore.
- Pustite mladu neka vidi! - javi se odnekle Hafa i pride Emini. Napraviše joj mjesto na prozoru, izmedju glava drugih djevojaka. U avliji se odmotavalo i zamotavalo kolo momaka, stranih momaka, onih istih koji su dolazili u Grad sa nabrenovanim kosama i leptir mašnama.
- Onaj do onoga u golubi haljinama. to ti je Ahmed - šapne joj Hafa - tvoj Ahmed...
- Zar nije Osman? - upita ona gotovo nesvijesno i ne misleci pri tome ništa.
- Raspitala sam se - odgovori Hafa - Ahmed je.

Emina isto tako kako je nesvjesno i ne misleci ništa pitala, pocne pretrazivati po kolu. U svijesti joj kao laganim drvenim cekicem poce udarati: onaj do onoga... onaj do onoga... Onda joj sasvim razgovijetno na um pade onaj petak kad su se stranci zaustavili pred njenom tarabom. Sasvim razgovijetno sjeti se ona kako joj je srce zadrhtalo, kako joj je udarila neka ugodna klonulost u koljena, a poslije kako se je sjetila Fate Mulabegica.

Zatim se sjeti kako cijelu noc nije oka stisnula, nego je prebirala i snovala po svojoj pameti: Kakve li, boze dragi, ima oci onaj što je najviše govorio? Kako li mu, boze, kosa miriši? Da li mu je uglancana jaka?

Onda se sagnu Hafi na uho i šapnu posve tiho:

- Kojeg ti rece?
- Onaj do onoga u golubi haljinama... onizak... polahko igra...

Kolo se zapletalo i otpletalo, a zapletale se i otpletale Eminine misli. Šarenilo misli kao šarenilo svila i šamija. A nigdje u duši Emine Hadzagica onog slatkog ugodnog strujanja po tkivu njenog mladog djevojackog tijela, nigdje onog osjecanja koje ju je tako slatko obuzelo kad je gledala Fatu Mulabegica.

Sedmu noc bilo je uoci petka i njih su zatvorili same samcate u jednu sobu. Najprije su uveli Eminu. Dušeci su bili prostrti. Debeli mekani dušeci. U sobi je bio mracak. Prozori su bili zastrti i na jednoj kljucanici je titrala zavrnuta petrolejska lampa. Ona se uplašeno obazrela po sobi i zacvokotala zubima. Onda se skupila u klupko, stisla se u jedan cošak i zacvilila kao išibana mačka

13.07.2007.

Pohvalnica gradu Sarajevu

 

Ako želiš, srce, vidjeti sliku raja

Potrudi se da vidiš Sarajevo, odmah idi tamo.

Ovaj lijepi grad je Ka'ba, kojoj streme zaljubljeni

To su rekli oni koji su do svojih želja stigli.

Njegov prijatni zrak i voda daju život i krijepe dušu

Tekuća mu voda nije ništa drugo nego rajski Selsebil

Svaki kutak njegov vrvi ljepoticama

Okitio se hurijama i mladićima poput raja.

Da je zbilja ravan raju kao svjedok tomu zar nije dosta

što tamošnja kahva poput rajskog Kevsera

poklanja ljepoticama dušu.

Most na Bend-baši izgleda kao "pravi put"

Koji u raj ulazi ko preko njega pređe i u šetnju ode

Hvala Bogu, i meni Dervišu suđeno je bilo da to razgledam

Očito sam vidio i saznao, da je to slika raja i rajskih ljudi

Derviš-paša Bajezidagić

12.07.2007.

Izet Sarajlic

 
Izet Sarajlić je rođen 1930. u Doboju. Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za željezničara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila "statusni simbol", kako će kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao: "Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reći da bih volio da je nikada nisam napisao." Izet Sarajlić je živio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge doživjele nekoliko izdanja.

Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva. U "Volim puno" pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.

Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike.

Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.

10.07.2007.

Džemaludin Alić......citat

"...Bošnjaci se vječno svađaju, glože, čak i tuku da bi se domogli malo više zemlje ili kakve nevažne carske titule ili počasti. Među Bošnjacima hara zavist, niska narodna svijest, podmetanje lažnih objeda, udvorništvo, izdaje, šurovanje sa svakim, s Turcima, Srbima, Hrvatima, Mlečanima, Francuzima, Austrijancima. A sve to šteti zemlji Bosni i njenom narodu

10.07.2007.

Adni Mahmud-paša Anđelović

  Adni Mahmud-paša Anđelović rođen je 1420. godine dok godina njegove smrti nije poznata (1473.?). U ranom djetinjstvu odveden je na osmanski dvor, gdje se obrazovao zajedno sa princom Mehmedom. Ovaj ga je veoma volio i cjenio, radi čega je uzeo u svoju pratnju. Brzo je napredovao, te dobio položaj vezira. Nakon Mehmedove naprasne smrti, radi dvorskih spletki, bio je zatočen i pogubljen.

Adnija (edenski, dženetski, rajski) bio je istaknuti državnik, vojskovođa i mislilac. Uživao je veliki ugled pa je velik broj pjesnika poslije njegove smrti napisao hronograme pune hvale. Ostavio je potpun divan na turskom jeziku i raspravu „Kibla“. I danas u Istanbulu traju neke od vakufa (zadužbina), koje je za života uvakufio ovaj pjesnik.


Kad smrt pusta najposlije svađu diže, mir uviđa -

Zašto ljudstvo rad svijeta uzalud se tude svađa?

Ne spominji svoga druga nigdje ime u pjesmama

O, Adnija, svrha pjesme: diviti se ljepotama.

Kol'ko mudrih među lude opremiše tvoje oči!

Sad su mene okupile - nek mi je Bog na pomoći!

Adni svoju glavu, dušu, pred noge ti meće sada

Po zakonu: rob s imetkom gospodaru svom pripada.

ljudi

Mi smo mali, al' u nama veliki se ponos budi,

Što smo barem turskoj knjizi velikije dali
10.07.2007.

Bosna

Bosna, to je jedna dobra zemlja.
Kad plače klobućaju kiseljaci.
Sagni se i pij, niko se ne ljuti.

U Bosni ima jedna tišina.
U tišini jedna njiva.
U toj njivi obeharalo stablo.

Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.

Bosna ima Bosanaca.
Kad Bosanac liježe na počinak
On polako glavu spušta na zemlju
Da zemlju ne povrijedi.

Bosna ima majku.
Majka se popne na brdo iznad pruge
Pa mahne mašinovođi.
Majka mahne masinovođi, a lokomotiva vrisne.

Bosna ima kuću
U kući živi starica
Njen smjeh je ajet o džennetu.

Skloni obuću kad prelazis Unu
Savu
Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta

 


Nedzad Ibrisimovic

09.07.2007.

Drugi put bi znao

 

Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.
Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.
Drugi put bih znao.

Izet Sarajlic

06.07.2007.

Po srebrenom tvom obrazu

 

Po srebrenom tvom obrazu il' je crni soluf pao,

Il' je na list divlje ruže zumbul svoju sjenu dao?


Ili s tvojih jagodica na ustima odraz stoji,

Il' ti usne rujno vino rumenilom svojim boji?


Što mirisni amber sipa, je li mladež na tvom licu

Il' u žarkom ognju gledam jednu crnu trnjinicu?


Da ja mislim na ružicu - ah uzrok je tvoje lice,

Da ja mislim na pupoljak - ah uzrok su te usnice.


Da je moje lice žuto kao žuto zlato,

Uzrok mu je jedno luče od srebra skovato.


S tvojim selom ako ne bih rajsku bašču zam'jenio,

Na svijetu, vilo moja, čovjek ne bi čovjek bio.


Zar je čudo znak ludila ako Derviš sâm odaje

Kad ljudskije običaje kći vilinska ne poznaje?


Ko opčara, ja ne znadem moje oči pune sanka,

Da od plača ja ne mogu do bijela zaspat danka.


Ah, ti meni bez milosti ispovijedaš muke tuna

Zulumćaru, a na um ne pada ti dan računa.


Teško je uz prijateljski ukor

Još pretrpit psovku od dušmana;

Ko je im'o, zna kako je teško,

Kad na rani otvori se rana.


Pijmo! jer će društvo i veselje proći;

Krčmarice, ne stoj, nego vina toči!

                                                Derviš-paša Bajezidagić

 

05.07.2007.

Gazel o Mostaru

Ko bi mog'o opjevati redom

Sve ljepote divnoga Mostara,

Zar se čudiš srce, što ga ljubim

Sa ljubavlju sinovskoga žara ?


O ne ima na ovome sv'jetu,

Ako nema sred bajnoga raja,

Bistre vode i svježega zraka,

Što čovjeka sa zdravljem opaja!


Ko ga gleda, život mu se mladi,

A duša mu u nasladi pliva.

Svaki kraj mu i svako mjestance

Zadivljene oči podraživa.


S voćem, vodom i ostalim miljem

On je druga Sirija na sv'jetu,

E bi rek'o da je rajska bašča,

Ko ga vidi u majskome cv'jetu.


S dvije kule velika ćuprija

Pružila se preko rijeke čarne,

Te sa svojim velebnijem lukom

Pričinja se poput dûge čarne.


Cio svijet da obiđeš redom,

Ne bi naš'o onakova svijeta.

On je majdan darovitih ljudi,

Šeher Mostar ures je sv'jeta.


To je gn'jezdo slavnije junaka

I na peru i na bojnom maču;

Ko odvazda i sada iz njega

S dana na dan velikani skaču.


Neka šute indijske papige -

Neka svoje ne kazuju glase,

O, Dervišu! Ti si danas slavuj,

Koji pjeva svog Mostara krase.

                            Derviš-paša Bajezidagić
05.07.2007.

Derviš-paša Bajezidagić

Derviš-paša Bajezidagić je bio vrstan pjesnik i proučavao je perzijsku i arapsku književnost. Rođen je u Mostaru polovinom 16. stoljeća a poginuo pod Budimom 14. jula 1603. godine. Važan izvor podataka za njegovu biografiju predstavljaju njegove pjesme, kao i vakufnama njegovih zadužbina u Mostaru. Nakon školovanja u rodnom gradu, nastavlja učenje u Istanbulu i tu dospijeva u dvorsku službu, te postaje miljenik i lični savjetnik sultana Murata III. Na dvoru ostaje sve do sultanove smrti, dok je kasnije postao bosanski valija (pominje se u jednom fermanu kao valija 1595.) . U tom svojstvu poslan je na odbranu Budima gdje je na Kovin-adi i poginuo.

Ostavio je iza sebe dva divana - po jedan na turskom i na persijskom jeziku. Pored toga, kako navodi Fevzi Mostarac u svom "Bulbulistanu", prepjevao je "Mesneviju" Mevlana Dželaludina Rumija u dva toma. Napisao je vrlo uspješnu pjesmu o svom rodnom gradu i tarih posvećen Starom mostu u Mostaru, a ostavio je Mostaru i medresu, mekteb i džamiju, te opremio biblioteku uz džamiju. Pripadao je mevlevijskom tarikatu. Njegova poezija je refleksivna, iskričava - meditira o životu, sudbini, ljepoti. Derviš-paša spada među najznačajnije pjesnike osmanlijskog vremena u Bosni.

Svoju pjesmu "Gazel o Mostaru" završava: "Šeher Mostar urez je svijeta". Za biblioteku u Mostaru ostavio je niz vrijednih rukopisa. Učenik je Ahmed Sudi-efendije.

       "Ćupriju podiže koja podsjeća na luk duge

Allahu moj! Ima l' na svijetu po ljepoti druge?
Jedan je Derviš zadivljen stao i rekao riječi:
Ostavit ćemo ćupriju a mi ćemo preći."
(Tarih o gradnji mosta u Mostaru)


 

03.07.2007.

Mora

Šta to radiš, sine?
Sanjam, majko.
Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mome snu:
šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko,
kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće.
O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas,
i jezik svoj imao.
A sad ni glasa,
ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam,
u jeziku, koga nemam,
o kući koju nemam,
ja pjevam pjesmu, majko.

  Abdulah Sidran

01.07.2007.

Rekao je.... Ivo Andric ( I dio )

Ljudi koji sami ne rade i ne preduzimaju ništa u životu lako gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu.

Mi, to se zna, ne živimo i ne dijelamo zbog ljudi, nego mimo ljudi, a sve za ljude

Ovaj svijet u kom živimo tako je sazdan da je onaj koji se plaši već izgubljen

Vrlo rano sam saznao da svaki minut života može biti težak koliko i život cio.

 Ljudi male pameti rijetko se trude da ne budu dosadni.

 Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih sudbina i bezimenih ljudi.

Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih sudbina i bezimenih ljudi

Sladostrasnici, kad život čula protutnji i sagori, ostaju mračni, gorki i teški sebi i drugima.

Sladostrasnici, kad život čula protutnji i sagori, ostaju mračni, gorki i teški sebi i drugima.

Ništa ljude ne veže tako kao zajednički i srećno preživljena nesreća.

Oduvek je i svuda tako, da se sitni i bezimeni ljudi penju na leševe onih koji su oboreni u međusobnoj borbi velikih.

Srećni i zadovoljni ljudi ne pišu nikako, ili jako kratko.

Ko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge.

Naš čovjek ne umije da se pravovremeno zaustavi ni pri usponu ni pri padu.

Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabre.

Toliko je bilo stvari u životu kojih smo se bojali. A nije trebelo. Trebalo je žijveti.

Život nikada ne daje ono što obećava, nego uvijek više ili manje od toga.

Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima

Bezbrižna ravnodušnost je veliki dar i moćno oružje mladosti.

Čudno je kako je malo potrebo da budemo srećni, a još je čudnije kako nam baš to malo nedostaje.

Da je ćutanje snaga, a govorenje slabost, vidi se i po tome što starci i deca vole da pričaju.

Dođu tako ponekad vremena, kada pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati.

Ljepša duša dublje jeca.

<span style="FONT-SIZE: 9pt; COLOR: #777777; LINE-HEIGHT: 115%; FONT-FAMILY: 'Arial','sans-serif'; mso-fareast-font-family: 'Times New Roman'; mso-ansi-language: EN-US; mso-fareast-language: EN

01.07.2007.

Rekao je.... Mesa Selimovic

Prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav.

 Čovjek, sa godinama, sve manje voli ono što je blizu.

Nema ni jedne religije koja nije bezbožno rušila.

Snivam katkad da sam nezavisan. Ala su to lijepi snovi! Ala je to rajsko uživanje.

Neki su gluvi na tuđe riječi, oni su nesreća i sebi i drugima. Ali uvijek treba pokušati. Pitaćeš: zašto? Nizašto. Da bude manje gluvo i pusto.

Mladost nalazi snage i vremena za sve: mlad čovjek ne vidi kraja ni svojoj snazi ni svom vremenu.

Ljudska ličnost, najveća svetinja

Razuman se hrani da živi, a lud živi samo da se hrani i goji.

Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi kako se može umreti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.

Od pamtiveka sinovi su nerazumniji od očeva, ali srećom, sinovi postaju razumniji čim postanu očevi

poezija i proza
<< 07/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

Bosanskohercegovacka proza
Ljubav je česta tema u bosanskohercegovačkoj književniosti. Ona ima posebne crte koje proizlaze iz područja , načina života i istorijskih prilika u kojima se nalazila BiH. Surovi običaji dolazili su sa istoka ili su se razvijali u patrijarhalnoj porodici. Oni su često razdvajali voljene osobe. Sevdalinka je poznata lirska pjesma ovog podneblja. U njoj je opjevana ljubav gdje je draga obično zatočena, a dragi ne može doći do nje zbog nepremostivih prepreka.

Slična ljubav opisana je u proznim djelima. Čežnja se javlja još u djetinjstvu i u ranoj maladosti. Ivo Andrić opisuje dječaka Marka koji nastoji doseći drugu obalu sna. Volio je Rozu. Njegova pjesma bila je puna tuge. U njoj se javlja sječanje na prvi i dugo očekivan i sanjan drugi poljubac, koji je donio samo hladnoču i gorčinu. U kasnijim godinama ljubav se miješa sa snom i nije jasno šta je sanjano a šta doživljeno.

U prozi Hamza Hume ..u djelu Grozdan i Grozdana ljubav je opisana kao u pjesmi. Ozren u susretu sa hercegovačkim podnebljem pored ljubavi prema ženi osječa i veliku čežnju. On može osjetiti ljubav neumrlih ljubavnika Grozdana i Grozdane jer je u njegovoj duši sve nježno. Oni ga podstiču na nove čežnje. U vinogradima koji žute on ne osječa radost već bol što će sve proći i govori « o samo nekoliko dana sna».

Likovi u bosanskohercegovačkoj književnosti djeluju nevjerovatni. To je samo prividno. Oni su jednostavni i topli. Borba sa svakidašnjim nedačama i težak život učinili su ih takvim. U djelima Petra Kočića..takvi su David Štrbac, Mračajski Proto, Simeun đak, a ima ih i u djelima Ive Andrića.. Zvonimir Šubić opisuje starog Timotija u djelu Timotijeva smrt . Bio je starješina u patrijarhalnoj zadruzi. Dan njegove smrti i unukove ženidbe trebao se poklopiti. Star, oronuo i bolestan bavio se svakodnevnim poslovima, misli na unukovu svadbu i učestvuje u razgovoru sina i majstora o mrtvačkom sanduku. Tom prilikom govori "Nijesam se tijesnio cijeloga života pa neću pa ni pod zemljom". Naredio je da se na dan njegove smrti ne prekida svadba. Timotije umire a iz kuće se istovremeno čuje plač i pjesma. Ovo je prirodno ako se posmatra sam način Timotijevog života. Priču pisac završava riječima – poslije kiše vazduh je mirisao na zemlju.


Jakša Kušan u djelu Grijeh Ješue turmana opisuje njegovu povezanost sa sivcem.. Zarekao se bogu da će ga prodati kad je sivac je zanemogao na putu. Prodao ga je i zbog toga ga mući savjest. Dobijeni novac podijelio je prosjacima iako mu je porodica siromašna. Ovdje je pokazano da bosanskohercegovački čovjek nije lukav. Njegov poziv turmana ne znači samo zarađivanje novca već sam njegov život. U mladosti vodio je karavane po cijeloj Turskoj i po Evropi i to mu je ostalo u krvi. Marko Marković opisuje Begu u pripovjeci Na boku koji prevozi putnike sa Drine na Jalu i obratno. Kada je čuo da će njegovo prevozno sredstvo da zamijeni lektrika i automobil znao je šta gubi i da više nema tako prisnog života. Opija se i sin ga ubija dolazeći iz svijeta autom kojim ga je htio obradovati.

Uslovi socijalne i nacionalne patnje posebno su pogađala djecu.na neki način stariji su joj se mogli oduprijeti ali to nisu mogla djeca.U momentima izloženosti nasilju starijih djeca su bila nemočna. Svetozar Čorović u djelu U noći opisuje dječaka koji je došao u grad da završi školu. Obavljajući monotone i neugodne poslove šegrta ne doživljava ništa lijepo. Prisječa se kuće i osječa čežnju da se vrati kući. Gazda ga budi iz tih snova i podsječa ga da treba spavati, jer ga sutra čeka posao. Ovdje on osječa psihičko i fizičko stradanje. U pripovjeci Djetinjstvo Novak Simić opisuje dječaka Ivana Kožara. On je volio oca koji je poginuo u ratu, a majka mu se preudala za kožara Ananija kod koga je on bio šegrt. Izložen stalnim batinama i proganjanjima očuha više ga boli ismijavanje druge djece, a posebno što je Marija,koja ga je jednom zaštitila, rekla da treba da se opere i da smrdi na kožu. Utjehu nalazi u rijeci gdje nalazi stalno nešto novo i ona ga ne ponižava. Očuh ga nalazi na toj rijeci, a ne kod kuće. Tom prilikom on mu izbija oko. Tako da i rijeka postaje uzrok njegovog največeg stradanja i patnje. Isak Samokovlija u pripovjeci Mirijana kosa opisuje djevojčicu koja je bila jako osjetljiva i nježna. Imala je plavu kosu zbog koje su joj se djeca rugala. Olboljela je i izgubila kosu. Dok se igrala sa djecom u dvorištu pojavio se dječak Avram kokji joj razbija nadu da će joj narasti crna kosa.
1878. god u Bosni i Hercegovini na vlast je došla Austro-Ugarska, a s njom i do promjena u samom životu bosanskohercegovačkog čovjeka. Austro-Ugarskoj cilj je bio da iskiristi bosanskohercegovačka bogatstva, a da bi to ostvarila morala je graditi puteve i nešto industrije. Toje izazvalo siromšenje naroda koje je nastavljeno i kasnije. U pripovjetkama nastalim prije prvog svjetskog rata Petar Kočić opisuje propadanje bosanskih šuma i siromašenje naroda. Za takvo siromašenje nije uzimao uvijek socijalne uslove. U pripovjeci Kroz mečavu kao razlog propasti porodice Relje Kneževića navodi izne nadnu bolest i pomor. U bogatoj porodici ostala je samo bijeda. Ne interesuje ga uzrok bijede već samo bijeda. od porodice ostao je samo Rela i njegov unuk. Da bi odao pomen porodici idu prodati jedinu kravu. Na tom putu susreću se sa nemilosrdnom prirodom . gine unuk, a onda i sam Relje. U pripovjeci Šuma Borivoje Jevtića ..u pozadini zbivanja javlja se šuma. Ona je junak kao i Miru Ranković koju su jedne ratne noći odveli žandarmi i izvršili nasilje nad njom. Nakon toga ona je pomjerila pameću. Bila je primjer ljepote i zdravlja, a sada samo bijede. Ovaj događaj priča kočijaš piscui on kaže – Možeš misliti kako je ovim našim šumama. Iskasapili ih, ogoljeli koru sa njih svukli u proleće beli se drveće kao zubi u mrtvačkoj glavi, da ti se duša zemljom opečali i više ne digne. Od strane neprijatelja šuma i djevojka doživjeli su poniženje. Bosanskohercegovačk čovjek nije se mirio sa bijedom i siromaštvom dolazila ona od neprijatelja ili domaćih bogataša.


MOJI FAVORITI
Jedinstvena Bosna i Hercegovina
blob
... by Tratinčica
Nedostajes... za ovo moje Sad i za nase Zauvijek
Emir Nišić
SOKO artTV
Aime Sati
Herbarium Za Ljekovite Trave
Magično Pozorište
Gamer4ever
LJEPOTA DUSE
Superpenzioner
Duh Koji Hoda
This Is The Story Of A Girl
Samotnjak
I LADJE KAD POTONU JOS DUGO SANJAJU LUKU
Backpacker
Kriptografska kajdanka
Ishranom do zdravlja
nesanica
Travnicki pogledi
Moj put
Mjesečevi Prsti
Tišina
NEOBUX: Ne radite za novac neka novac radi za Vas!
IVAN BAĆAK TOMISLAVGRAD
WELCOME TO BEIRUT
VideoArhiv
BEACH 68
posveћeno жrtvama dlakavih жena
Inner - Outer Beauty
Hodnik mojih zelja....
Public Relations (Паблик рилејшнc�)
Godinama kasnije . . .
Loopa
Testovi za polaganje vozačkog ispita online, BiH
Houston Rockets - NBA
zagrljaj
Nakane o Barbari
BESPLATAN DOWNLOAD MUZIKE !
•●NedoSanjani Snovi Moje Mladosti●•
fotosypalabras
Pisma mome djetetu
ViPromo
avlija
███ Kupujem Njemacke DM marke!!! ███
Naopaka Bajka
JEDI AJVAR I ČITAJ NAŠE PESME
BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
Corto Maltese
više...

BROJAČ POSJETA
41249

Powered by Blogger.ba